Dobio sam još jednu priču na email. Ako i vi imate zanimljivu priču ili poučnu priču koju želite podijeliti, pošaljite email ili poruku na Sašinu kuhinju, ja ću je malo urediti ako je potrebno i objaviti.
Vodim jednu ustanovu u kojoj i sama radim kao medicinska sestra, a brinemo o starim i nemoćnim osobama. Prije 4 mjeseca sam primjetila da nam nedostaje hrana iz kuhinje. Nije to bila neka ogromna cifra ali bilo je zabrinjavajuće. Problem je trebalo riješiti, jer danas sutra će nestati nešto više od hrane, pa što onda? Na sve moguće načine sam probala pronaći krivca ali nisam mogla uperiti prst u nikoga od zaposlenika. Sve se svodilo na to da je netko valjda preko noći, dok svi spavaju, uzimao hranu a svi djelatnici su se ipak kunuli u svoju nevinost.
Moj suprug je potom od tvrtke gdje radi, dobio godišnji odmor i zadao si zadatak da će on pronaći krivca. Svaku noć je dežurao pored ustanove, odnosno prozora pored kuhinje čekajući da pronađe nekoga tko će upaliti svjetlo, ili nekoga od djelatnika tko će iznijeti ukradene namirnice. Jedno jutro je došao kući i rekao da je izgubio volju jer ništa se ne događa i nije uspio riješiti krađu. Taman kada smo se opustili, misleći da je prestalo, na mjesečnom obračunu smo vidjeli nesrazmjer u onome koliko je obroka pripremljeno i koliko je namirnica kupljeno.
Prijavili smo sve nadležnoj Policijskoj upravi i već nakon 3 dana su srećom riješili slučaj. Kuharica je ta koje je uzimala hranu kako bi sebi pribavila materijalnu korist, a njena svekrva je te iste namirnice prodavala određenim ljudima, koji su je valjda poznavali. Kako mi je detektiv rekao kada sam išla u stanicu nešto potpisati, slučaj su lako riješili na način što je na istoj adresi bila prijavljena kuharica ali i svekrva koja je odprije poznata policiji. E tek tada su meni krenuli problemi…
Trebalo je pronaći kuharicu a danas je jako teško pronaći osobu koja zna kuhati za više ljudi, osobu od povjerenja, koja će raditi popis za nabavku, voditi kuhinju da bi štićenici bili potpuno zbrinuti i zadovoljni obzirom da su neki bili na posebnoj vrsti prehrane koja im je prepisana. Bezuspješna potraga za kuharicom trajala je tjednima. Za to vrijeme smo zaposlili medicinsku sestru koja će raditi moj posao u ustanovi, a ja sam se uhvatila kuhače i već sam lagano ludila
Prije neki dan sam išla u nabavku u veliki trgovački centar gdje inači kupujemo sve namirnice. Uzela sam službeni kombi a nisam neki vozač, pa sam se jedva parkirala pored nekog kontejnera. Nakon što sam obavila kupovinu, na blagajni kada sam trebala platiti račun, primjetila sam da nema novčanika. I nema ga i nema nigdje. Zvala sam supruga koji je došao platiti i pomoći mi pronaći novčanik. Sve sve smo pretražili na parkiralištu, u autu i ustanovi. Jedino što nam je još preostalo je da pogledamo u stanu da ga nisam negdje zametnula.
Novčanika nije bilo niti u stanu. Već smo se spremali prijaviti nestanak, kako bi barem došli do dokumenata ako bi policija pronašla odbačeni novčanik, kada najedanput začujemo zvono na vratima. Otvorila sam vrata i pomislila da je netko došao prositi pomoć, obzirom da nam često u zgradi zvone na vratima žene sa djecom i slično. Na vratima je stajala osoba svojih 30 godina, sa vrećom u ruci. Pitala sam “izvolite, što trebate?” Pitala me dali se ja zovem “tako i tako”. Ja sam rekla da sam to ja. Ona je izvadila novčanik i rekla da ga je ona pronašla. Suprug je odmah iza leđa rekao da uđe unutra, da ne stoji vani na hodniku.
Sjeli smo u dnevnom boravku pa sam pogledala u novčanik i ništa nije nedostajalo. Još jednom sam se zahvalila i ponudila ženu što će popiti. Ona je rekla da nebi ništa i počela je plakati. Pitali smo je da zašto plače? Ni meni ni suprugu nije bilo jasno zašto plače. Tada nam je rekla da joj je jako žao, da nam pripada još i ova vreća. Mi smo pogledali u vreću a unutra je bilo brašno, riža, tjestenina i neke konzerve. Ja ne razumjem, promucala sam. Tada je rekla da je ona tražila plastične boce, kada sam se ja uparkiravala na parkiralište trgovačkog centra u kojem sam išla po hranu. Ona je vidjela da mi je ispao novčanik i odlučila ga zadržati za sebe. Uzela je 100 kuna iz novčanika i kupila par kilograma brašna, riže i tjestenine, pa otišla kući. Grizla ju je savjest i odlučila me potražiti po adresi iz dokumenata, kako bi mi sve vratila. Ja i suprug smo se jako sažalili i uvjeravali je da nema veze, da ćemo joj dati još novaca, da je jako dobra osoba i da nema razloga plakati. Kada se malo smirila, u razgovoru smo saznali da je samohrana majka dvoje djece, nezaposlena, da na žalost jedva preživljava. Upitala sam je što je po zanimanju? Rekla mi je da je kuharica…
