Dobio sam još jednu priču na email. Ako i vi imate zanimljivu priču koju želite podijeliti, pošaljite email ili poruku na Sašinu kuhinju, ja ću je malo urediti ako je potrebno i objaviti.
Nisam mogla komentirati onoj gospođi koja vam je ono napisala o muškarcima u kuhinji. U najmanju ruku se nebi mogla suzdržati od neprimjerenih riječi pa sam odlučila poslati email sa mojom, odnosno našom životnom pričom.
Moj suprug i ja smo se upoznali osamdesetih. Radio je na održavanju a ja kao krojačica u tada poznatoj tvornici. Nakon nekog vremena došla su djeca, krediti su se mogli riješiti za par godina zbog inflacije, pa smo si priuštili i kuću. Moj suprug je radio samo ujutro a ja u smjenama, a skoro da nije prošao dan da nije skuhao jelo koje me dočekalo u 10 navečer. Pripremio bi jelo za drugi dan, tako da se ja ujutro mogu odmoriti i ne moram kuhati, a mene je dočekala neka lagana juhica ili varivo koje baš volim. Zaista je uvijek bio marljiv i vrijedan. Brinuo se za djecu i bio pravi oslonac u kući
Na žalost jednog dana je doživio tešku nesreću na poslu a koja ga je prikovala za kolica zauvijek. Otišao je poslije u invalidsku mirovinu i svima nama je naravno teško pala nesreća koja ga je zadesila, on je taj koji je uvijek bio u pokretu i sama pomisao da više neće moći hodati je užasavala sve nas u kući.
Ipak, nakon samo dva mjeseca se prilagodio. Adaptirao se u toj mjeri da je potpuno sam bez skoro ičije pomoći napravio pomagala i prilagodio ih svojim potrebama da može sa kolicima u kuću i iz kuće kada god poželi. Nikada neću zaboraviti njegove riječi: “kada ne budem mogao sam otići pišat, bolje da me nema”.
Kada je sve napravio da se može kretati posvuda u kolicima, sve je krenulo po starom. I djeca su mu govorila da se odmori, da ne treba toliko sudjelovati kao prije, on nije želio odgovoriti niti komentirati, samo je šutio i smijao se. Ujutro je otišao u supermarket, kupio namirnice za ručak koji je svakodnevno kuhao, pekao je najbolju pitu koju sam probala, pekao je kolače, ma sve čega se primio je pretvorio u zlato.
Borio se i sa šećerom koju je imao i njegov djed i otac, da bi nas na kraju nakon 10 godina života u kolicima zauvijek napustio. Ne mogu zaboraviti taj zadnji dan u bolnici. Sjela sam pored njega, pomilovao me po licu i prošaptao: “Žao mi je što te nisam mogao voditi da vidiš malo svijeta”
Taman kada sam mu željela odgovoriti, izdahnuo mi je na rukama. Nikada mu nisam stigla reći kako me nije briga za daleki svijet. Da je upravo on moj svijet. Moj heroj i moj pravi muškarac.
Ona priča od gospođe me tako jako povrijedila, to se neda riječima opisati, a mogu joj samo poručiti kao baka i majka da što prije promjeni svoj stav i mišljenje. Ako ne zbog nje same, onda upravo zbog kćeri koju krivo odgaja i uči.
