Dobio sam još jednu zanimljivu priču na email. Ako i vi imate zanimljivu priču koju želite podijeliti, pošaljite email ili poruku na Sašinu kuhinju, ja ću je malo urediti ako je potrebno i objaviti.
Radim kao blagajnica u supermarketu. Muž je automehaničar i njegov maksimum u kulinarstvu je namazati paštetu na kruh. Mislim da ćete me razumjeti ako kažem da je baš ono “pravo staro muško” a da se nitko ne uvrijedi. Zajedno smo 20 godina u braku, kćer nam se poprilično rano udala a kao i svaki roditelji pomažemo joj koliko možemo i uspijemo, ali hoću reći da smo ja i moj dragi već dugo sami i živimo relativno uobičajenim životom u borbi iz mjeseca u mjesec i ne izlazimo baš previše van, provodimo slobodne večeri uz televiziju.
Jedne subote zvoni mi mobilni a sa druge strane moj muž koji me inače baš rijetko zove na posao i kaže: “Poslije posla dođi kući, moram ti nešto reći.” Ja pitam što se desilo, a on kaže da će mi sve reći kod kuće i da nije ništa strašno, da se ne brinem. Inače znam poslije posla sa curama sa posla otići u obližnji lokal na jedno piće i trač partiju, pa sam im rekla da ovaj vikend ne mogu, da moram kući.
Dođem ja ispred kuće i vidim da je nekako mračno. Uđem u stan i svira neka lagana tiha muzika a stan pun zapaljenih svijeća, sigurno njih 50. Dobro da nisam zaplakala i odmah mi je prošla moja mama kroz glavu. Bila je boležljiva a oboje smo je voljeli pa sam bila uvjerena da se desilo ono najgore. Nisam se niti izula, potrčala sam kroz kuću do dnevnog boravka i vidim njega kako sjedi za stolićem. Na stolu isto gore svijeće a na stolu dvije čaše vina. On se dotjerao, obučen u odjelo koje je odavno izašlo iz mode ali u onom polumraku mi je izgledao kao da je puno mlađi. Povikala sam: “Što se desilo, tko je umro!?”
Sretna ti godišnjica braka draga moja – kaže on. Dobro da nisam zaplakala, više od sreće što se ništa nije desilo obzirom da je samo godišnjica u pitanju. Ipak sam mu rekla: “Pa zar si zaboravio da si zaboravio prošli tjedan godišnjicu?” Pa baš zato sam ti se želio iskupiti i pripremiti ti nezaboravnu večer, kad sam već zaboravio godišnjicu prošli tjedan – kaže on. Ja se sva rastopila jer nije on baš taj tip muškarca, pa je sav taj njegov trud oko ambijenta baš dolazio još više do izražaja.
Pijuckamo mi neko crno vino, pričamo o svemu što smo prošli, kad on najedanput kaže da samo ostanem sjediti i da se vraća odmah, za minutu. Mislim si u sebi, tko zna što je stari sad smislio. Eto on stiže sa dva tanjura a na svakom tjestenina i to je izgledalo toliko dobro i lijepo kao da smo naručili jelo u nekom restoranu. Od kud ti to jelo? – pitam. Kaže on da je to sam pripremao zadnjih 3 sata. Poljubim ga ja i rasplačem se kao malo dijete. Stvarno me iznenadio a znam da ne zna kuhati i taj trud koji je pokazao mi je toliko puno značio da ja to vama riječima ne mogu opisati. Sada mi suze idu dok pišem ovo
Nakon što smo jeli, smijali i šalili se, dignem se ja i kažem da idem u toalet ali sam zapravo željela otići u kuhinju i točno sam znala što me čeka. Kuhinja je bila u istom neredu kao kada pečem kolače za novogodišnje blagdane. Baš kao da je netko bacio bombu unutra
Naravno nisam vikala, ali sam mu rekla da je bomba u kuhinji i da nije normalan. On se počeo smijati i rekao mi da ima još jedno iznenađenje za mene, da se iskupi za sav nered što je napravio, pa zamolio da se strpim par minuta i da ide po poklon. Nije ga bilo jedno 20 minuta. Kada se vratio nisam mogla vjerovati. Rekao je da je neki čovjek koji popravlja auto kod njega, prije deset dana našao štene u smeću, a nije znao što bi sa njim, obzirom da su svi kojima je nudio da ga uzmu rekli da na žalost nemaju uvjete za psa ili da im ne treba. Moj muž se sažalio i rekao da će ga on uzeti, da ga ovaj ne vozi u sklonište za napuštene životinje. Ovo je poklon za našu godišnjicu rekao je
Da budem iskrena, prvih 5 minuta sam imala monolog: “pa kako, od kud, pa ja radim, ti radiš, koja je to pasmina uopće, treba ga cijepiti, tko će ga čuvati, tko će ovo ili ono.” – a on je samo šutio. Pas je bio presladak i kada sam ga stavila u naručje, to je bila ljubav na prvi pogled. Polizao mi je ruku, tužno zacvilio i kakav bi ja to bila čovjek da sam rekla da ga vrati? To je bilo prije točno 8 godina a sada smo ja, moj suprug i rotvajler Rocky jedna velika obitelj. Taj dan nikada u životu oboje nećemo zaboraviti
