Dirljiva istinita priča o peračici suđa iz Njemačke


Ovu kratku istinitu priču mogu barem pokušati prepričati onako kako je meni netko jednom ispričao.

Živjela je na selu a nije imala ni brata ni sestru. Nakon završetka osnovne škole odlučila je napustiti svoje roditelje. Rekla im je da ide u srednju školu u veliki grad a da će tamo posao lako naći. Otac ju je istukao baš kao i majku što je tukao kada bi došao pijan kući. Kada je on konačno zaspao, prišla joj je majka i dala joj nešto zamotano u stare novine, poljubila je i rekla da je to sav novac koji ima a da vlak ide ranom zorom pa da se požuri i ne vraća

Školu nije upisala već je odmah počela raditi za sitne novce kako bi mogla preživjeti. Njeni poslovi u gradu se se svodili na pomoćne poslove i čiščenje u državnim poduzećima, a upravo tamo je i upoznala čovjeka sa kojim je naposljetku živjela 2 godine. On je bio jako dobar čovjek ali nakon što nisu mogli imati djece, zbog velikog pritiska njegovih roditelja koji su tako jako željeli unučad, on ju je ostavio a ona je bila prisiljena opet biti podstanar. Da bi stvar bila gora, uskoro je ostala i bez posla tako da više nije mogla plaćati niti stanarinu. Kupila je kartu za Njemačku i sa jednom putnom torbom otišla prati suđe u jedan restoran, preko tadašnje burze rada kao sezonski radnik.

Zaposlila se u restoranu u kojem je radila po 14 sati dnevno kao pomoćna kuharica. Posao joj se svodio na pranje suđa, pravljenje salata, pomaganja kuharu, mesarskih poslova, održavanja toaleta, čišćenja restorana. Vlasnik restorana je bio u najgoru ruku užasan i strog. Nakon što je sezona završila molila ga je da je zadrži da se ne mora vratiti u Jugoslaviju. Pristao je jer je znao da tako vrijednu i jeftinu radnicu nikada neće pronaći

Ostala je u Njemačkoj i nastavila raditi isti posao svakog dana naredne 2 godine uz sve moguće užase koje je vjerojatno doživljavala. Otac joj je umro a sa majkom je održavala kontakt. Usprkos tome što je majka rekla da joj ne treba, slala joj je svaki mjesec nešto novaca. Nakon nekog vremena, vlasnik restorana se odao kocki i na kraju je restoran završio na dražbi. Ona je bila izvan sebe, imala je nešto ušteđevine ali najviše se bojala da će joj biti ukinuta radna dozvola.

Srećom, restoran su kupili neki ljudi koji su odlučili da će je zadržati. Naravno bila je presretna a čak je priredila malu proslavu vlasnicima u znak zahvalnosti, a koja se jako dojmila novim vlasnicima. Bila je skromna i vrijedna, sve je znala raditi obzirom na prijašnjeg vlasnika koji je tjerao na to, pa su nakon nekog vremena novi vlasnici nagradili njen trud i ona je postala glavna kuharica. Bolja plaća, manje posla, čak mislim da ne trebam niti napisati da joj se život potpuno promjenio i da je bila presretna.

Sahranila je majku i vratila se natrag u Njemačku. Radila je narednih 11 godina na istom mjestu kod istih vlasnika a kako to valjda uvijek mora biti, desilo se nešto strašno. Jedno jutro je zaspala na posao. Naravno da zbog toga nebi dobila otkaz, nego se tako jako žurila na posao da nije pazila kada je pretrčavala cestu. Pogazio je motociklist i  ozljede su na žalost bile takve da joj u bolnici nisu mogli spasiti potkoljenicu. Užasnuta je prolazila kroz najgore razdoblje svog života. Bila je još mlada a takva tragedija ju je zadesila.

Vlasnici restorana su joj bili najveća podrška uz par prijateljica sa Balkana koje je upoznala za vrijeme svog boravka. Svakog dana u bolnicu bi dolazio i Nijemac, otac od mladića koji ju pogazio sa motorom. Njegova supruga je umrla pri porodu tako da je on bio samohrani otac. Već nakon nekoliko posjeta počeo joj je svaki put nositi ružu u bolnicu

Isprva nije imala volje razmišljati o tome ali ipak on je bio uporan. Svakog dana bi je zvao i nagovarao je da izađe a njoj nije bilo do ničega. Osim nekoliko prijateljica sa kojim se sve rijeđe i viđala, nije imala nikoga.  S vremenom je popustila i dozvolila je da se bolje upoznaju. Ispostavilo se da je on stvarno divan čovjek. Zaljubila se u njega, a on je već u nju bio odavno zaljubljen, kako je znao reći, od prvog dana kada ju je ugledao. Oženili su se i dan danas njih dvoje žive sretno kao muž i žena.

Možda nekome ova priča neće biti pretjerano zanimljiva ali sama činjenica da je ta žena nakon svega što je prošla pronašla svoj mir i obitelj, da nije više sama, me čini veselim i sretnim pa sam ovu istinitu priču odlučio podijeliti sa vama

 

Komentari