“Dan kad je moj život stao” – Vaše priče iz kuhinje


Dobio sam još jednu priču na email. Ako i vi imate zanimljivu priču ili poučnu priču koju želite podijeliti, pošaljite email ili poruku na Sašinu kuhinju, ja ću je malo urediti ako je potrebno i objaviti.

 

Odlučila sam vam poslati moju priču baš u ovo vrijeme kako bi nekome pomogla. Moje priča nije iz kuhinje ali sam ja bila u kuhinji kada mi se svijet preokrenuo. Od toga dana više niti ne kuham kao prije, u stvari nemam volje za ničim i uvijek sebe krivim da sam loš roditelj. Ne volim ovo vrijeme blagdana jer me uvijek iznova podsjeti na tu tragediju

Moj sin je tada imao 11 godina. Kao svi klinci je bio dosta nestašan i vržljav. Bio je odličan u školi, pa sam mu znala tu i tamo dati 10 kuna za kiflu, znajući da će mu i ostati. On si je uvjek kupio sličice koje je skupljao. Nije puno učio kod kuće, ali kako je bio dobar u školi, nisam naprosto imala pravo narediti mu da sjedi kod kuće i uči, ako mi kaže da sve zna i da nema potrebe učiti. Uostalom imao je sve petice, nisam imala razloga da ga ne pustim vanka da se igra sa drugom djecom. 

Bio je 20.12.2008. godine. sjedila sam u kuhinji dok se kuhao grah i zelje, mirišao je cijeli stan. Stvarno sam bila dobre volje, kraj godine se bliži, dobila sam godišnji od skoro 3 tjedna. Muž se vraća za Božić kući jer radi vani 3 mjeseca, pa je toliko kod kuće. Na prvu se činilo kako mi ništa ne može pokvariti dobro raspoloženje. Tada se začulo zvono na vratima

Povikala sam da je otključano i da uđe, misleći da je to moj sin. Najednaput se ponovo čulo zvono. Otišla sam do vrata i otvorila, kad na vratima stoje dva policajca i pitaju me dali sam ja majka od B….a? Pretrnula sam, noge su mi se istog trena odsjekle. Panično sam povikala da jesam i pitala zašto, zašto, što se dogodilo? Vaš sin je nastradao od pirotehničkih sredstava i nalazi se u bolnici. Sjela sam na pod pred vratima i počela plakati a kroz plač sam uspjela pitati što  se točno dogodilo i u kakvom je stanju, hoće li biti dobro i najedanput sam se podignula, obukla jaknu pa rekla da idem u odmah bolnicu. 

Tada je policajac povikao za mnom i rekao da se stanem, da se smirim, da zaključam stan i da ga ne mogu otključanog ostaviti, da ugasim plin ako nešto kuham. Dobro da mi je rekao to jer možda bi izgorila kuhinja, tko zna što bi se dogodilo

Došla sam u bolnicu i na hitnoj je ležao moj sin. Spremali su ga na operaciju. Doktor mi je rekao da mu je eksplodirala petarda u ruci i da ga hitno moraju uspavati kako bi mu sanirali to sve. Operacija je trajala čak 11 sati i ta dva mlada kirurga su mu spasili desnu šaku. Sada se skoro i ne vide tragovi eksplozije. Međutim. nakon operacije, mjeseci i mjeseci oporavka, krajnji rezultat je da moj sin ne može zatvoriti šaku. Nema ni osjet dobar na desnoj ruci. On je sad velik dečko, ima 21 godinu, nema curu. Što je stariji, znam da to ga to više tišti jednako kao i mene

Osjećam se krivom i ponekad me peče savjest jesam li trebala bolje paziti, više razgovarati sa njim o posljedicama igranja sa petardama. Možda mu nisam trebala davati novaca pa si nebi mogao kupiti te petarde kod idiota koji mu ih je prodao, znajući da je maloljetan. Želim ovim putem poručiti svim roditeljima da paze i puno pričaju sa svojom djecom. Dovoljna je sekunda nepažnje ili serijska greška kako su nam kasnije potvrdili da je kod nas bio slučaj, da je jedna cijela serija petardi imala tu neku grešku, valjda sa fitiljem. Oprostite ako sam smetala ali željela sam da možda moja priča nekome pomogne, da se barem malo lakše osjećam i na tren pomislim da sam pomogla nekom drugome djetetu, kad već nisam svom vlastitom

Komentari