Dobio sam još jednu priču na email. Ako i vi imate zanimljivu priču koju želite podijeliti, pošaljite email ili poruku na Sašinu kuhinju, ja ću je malo urediti ako je potrebno i objaviti.
Mladi se oženili a nakon svadbe dobili nešto para od dara. Auto kakav takav imamo, živimo u stanu koji smo dobili a tada još nismo imali djece. Slijedećeg dana smo vrtili oglase u nadi da ćemo sa “viškom” novaca kupiti neku kućicu uz vodu, neku vikendicu gdje bi provodili vrijeme sa društvom u prirodi. Entuzijazam je brzo splasnuo nakon što smo shvatili da za te novce možemo kupiti zemljište na nekom brdu a i to je bilo upitno
Ipak, izletio je neki oglas stare drvene kućice ne baš blizu rijeke kako smo planirali ali cijena je bila stvarno povoljna. Već sam složio priču u glavi i skovao plan kako ću spustiti cijenu još na pola a sve u stilu “Evo ti pare na ruke, uzmi ili ostavi”
Dogovorili telefonom sastanak pored jedne trgovine u gradu pokraj tog sela. Čekamo ja i žena pa čekamo kad stiže neki bijesni novi auto, dečko malo stariji od mene, otvara prozor i pita: “Jeste vi za kućicu?”
Gledam ja u auto pa u njega, zlatna narukvica, lanac, bijela trenerka kao iz nekog filma, gledam svoju ženu kako ga gleda… Ma, baš mi se nije svidio na prvu lik ili sam bio samo malo ljubomoran. Kažem mu ja glasno da smo mi za kućicu i pitam ga gdje se točno može pogledati…
Odvezli se do kućice a kad ono drvena šupa. Šupa šupa. Mislim, tako je i izgledala na fotografijama ali najviše nam se svidjela priroda, veliko zemljište koje se protezalo gotovo do obližnje šume, ali i tišina koju bi naše društvo brzo poremetilo. Već sam nas vidio polupijane kako bavuljamo okolo dok i bježimo od vukova
Ispostavilo se da je kućicu još njegov pokojni otac dobio zajedno sa zemljištem u nasljedstvo i da mu ne treba. A kada je rekao da smo ga mi jedini zvali u zadnjih 7 mjeseci, znao sam da je kućica moja i ničija.
Ponudio sam mu pola cijene od one koju je istaknuo u oglasu i on se prvo nećkao, pa pitao dali bi se ja možda mogao malo “popraviti?”- odgovorio sam da ne i da sa tim raspolažem, da se ne ljuti ako sam mu oduzeo njegovo vrijeme ali da je 2500 maraka maksimum koji mu mogu ponuditi.
Kada je rekao da pristaje u sebi sam mislio ekspodirati od sreće, ipak je to bilo nešto prvo što sam kupio, imao sam tek 21 godinu. Međutim osjećaje sam zadržao za sebe i pružio sam mu hladno ruku kao da svaki dan kupujem kuće. Još smo se 3 tjedna maltretirali dok nismo to prenesli papirnato na mene..
Tu su sad krenuli problemi jer struja nije plaćena, vode nema, bunar je tamo ali ne znamo ga mi pokrenuti… Prošli su mjeseci i mjeseci dok smo mi uredili koliko toliko kućicu da na nešto liči, a puno su nam pomogli kao i u svemu do sada naši roditelji.
Sve je bilo spremno i mogli smo prespavati, ma mislim to je izgledalo katastrofa ali je bilo moje i bio sam ponosan. Skupilo se nas 3 para i dogovorili da će nas 6 tamo čekati Novu godinu. Nakupovali smo svega živoga za jest i pit, nacjepali drva, pojačali muziku da svira, plesali i dobro se zabavljali.
U jednom trenutku se nama pila kava a šećera nigdje. Zaboravili smo ga kupiti. Naš kum je dok nismo gledali kopao po staroj drvenoj kuhinjici u potrazi za šećerom. Realno da ga je i našao, bio bi star tko zna koiko godina jer dugo nitko unutra nije živio prije nas. Najedanput on povikne: “Šta je ovo?”
U nekom kredencu (drvenom ormaru) je na najgornjoj stalaži skroz na kraju bila neka kutija. Gledamo mi u kutiju a kutija se uopće neda otvoriti. Zamislite kućicu za ptice bez one rupe u koju ptice ulaze. Eto tako je izgledala ta kutija dva pedlja visoka i isto toliko široka. Gledamo mi u nju, kuckamo, lupkamo, dižemo u zrak da je pogledamo kroz pukotine na svjetlu, međutim nismo mogli ništa vidjeti. Ipak nešto je lupkalo unutra kada smo je tresli
Tu su sad krenule priče među nama… tko zna što bi to moglo biti… U stvari ta glupa kutija nam je totalno promjenila večer koja je krenula u nekom mističnom pravcu. Kutija je stajala na stolu među nama a mi smo pili i nagađali što bi moglo biti unutra. Prvo što smo svi rekli da je možda unutra skriveno blago, zlato, dukati, žirafa… Na kraju kada smo se prestali smijati i glupirati svi smo se složili da je to neko seosko pomagalo za podmetnuti pod vrata ili možda prozor, bilo je stvarno čudno da bi netko napravio kutiju od drveta bez mogućnosti da se nekako otvori.
Idemo je razbiti kaže moj kum! Cure su se počele tresti kao da će duh izađi iz kutije kada je razbijemo. Kada smo se mi muški složili da bi ćemo je ipak razbiti, nitko nije želio preuzeti tu odogovornost. Na kraju ja opsujem, onako već pomalo i pijan, uzmem kutiju i bacim je svom snagom o pod. Kad ništa. Nije pukla ?ebla sebe. Jedino je na drvenom podaskanom podu ostalo oštećenje od te glupe kutije.
Ma ti ćeš mene zaje…avati poviknem, uzmem kutiju i krenem van. Sad ću je ja sje8at sjekirom kažem na glas. Svi su ostali sjediti za stolom a ja odem u dvorište. Stavim kutiju na panj i ne znam gdje da lupim? Kako da je otvorim a da ne oštetim eventualno “dragulje i zlato” koje je sigurno unutra. Lupim prvi put lagano sjekirom i ona ostane zabijena točno na mjestu koje sam želio, na samom spoju. Sada mi je samo preostalo da kutiju mičem lijevo desno dok se nije jedna strana otvorila.
Bilo je mračno ali sam dobro mogao vidjeti što je unutra. Unutra je bilo nešto umotano u šarenu maramu koju su nekoć bake nosile na glavi. Razmaknem ja maramu kad ono novci. Hrpa novaca. Problijedio sam. Savladao me istovremeno i strah i sreća, otrijeznio sam se za sekundu.
Ulazim polako u kućicu sa otvorenom kutijom u jednoj ruci a u drugoj ruci sjekira. Izgledao sam kao da sam bio na dvoboju vani u kojem sam ja pobjedio. Pitaju me svi što je unutra što je unutra. A ja iz zezancije kažem “ljudi unutra su naše slike”. Ženske su počele vrištati i trebalo mi je dobrih 5 minuta da ih smirim. Novci su unutra pogledajte! Pita mene žena dali ćemo zvati onog koji nam je prodao kućicu? Je da, kako da ne… sve sam lud da ga zovem
Gledamo mi u te svežnjeve novčanica i na svima piše isto: “NARODNA BANKA JUGOSLAVIJE”. Tu noć smo bili bogati, sve dok nismo drugog dana saznali da novci koje smo našli u staroj kuhinji ne vrijede ništa, osim kolekcionarima neku siću. Glupa kutija nas je isprepadala ali i zabavljala čitavu noć
